RIZICI „DIGITALNOG” DJETINJSTVA

SHARENTING U PRAKSI REPUBLIKE SRBIJE I REPUBLIKE HRVATSKE

Sažetak

Rastuća digitalna prisutnost djece predstavlja značajan rizik za njihovu privatnost, identitet i dugoročnu dobrobit. Prijetnje s kojima se djeca suočavaju na internetu brojne su i uključuju tehnologije prepoznavanja lica, deepfake sadržaje i neovlašteno dijeljenje osobnog sadržaja. Međutim, osim navedenih opasnosti, koje pretežno dolaze od trećih osoba, posebna opasnost „vreba“ i iz najbližeg djetetova okruženja. Stoga je naglasak u radu stavljen na praksu sharentinga – u kojoj roditelji dijele fotografije i informacije o svojoj djeci na društvenim mrežama. Vođena tim primjerom, djeca i sama dijele osjetljive materijale koji su im povjereni, često bez pristanka ili svijesti o mogućim posljedicama. Zlouporaba fotografija – bilo da ih dijele roditelji, sama djeca ili su „procurile“ kroz interakcije s vršnjacima – može dovesti do trajne psihološke štete, iskorištavanja i ucjene. Djeca, kao posebno ranjivi digitalni građani, stoga zahtijevaju viši standard zaštite prema međunarodnom pravu. Ovaj rad razmatra ključne pravne instrumente, uključujući Konvenciju UN-a o pravima djeteta, koja naglašava pravo djeteta na privatnost, Opću uredbu o zaštiti podataka, koja uvodi posebne mjere zaštite pri obradi podataka o djeci unutar Europske unije, kao i relevantne propise Republike Srbije i Republike Hrvatske. Jednako važno, rad analizira i ograničenu sudsku i institucionalnu praksu kad je riječ o povredi privatnosti djece počinjenih elektroničkim putem u navedenim državama. Ova analiza nastoji odgovoriti na pitanje u kojoj mjeri postoji odgovornost države, roditelja i drugih subjekata u zaštiti djece u digitalnom svijetu. Rad polazi od hipoteze da pravni sustavi Republike Srbije i Republike Hrvatske i dalje ne prepoznaju sharenting kao autonomni oblik povrede prava djeteta na privatnost, zbog čega sudska i institucionalna zaštita ostaje fragmentirana i nedovoljno razvijena. U radu je primijenjena normativna i komparativna metoda, uz empirijsku analizu dostupne sudske i institucionalne prakse. Rezultati istraživanja pokazuju da se zaštita djece u predmetima sharentinga ostvaruje posredno, kroz postojeće institute obiteljskog, prekršajnog i medijskog prava, bez jedinstvenog pravnog pristupa ovom fenomenu.