O vrijednosnom potencijalu leksika

Na primjeru rječnika Blago jezika slovinskoga (1649/1651) Jakova Mikalje

Sažetak

Istraživanje vrijednosnog potencijala leksika polazište je deduktivnog pristupa u aksiologiji teksta; postupci vrednovanja na rečeničnoj i nadrečeničnoj (tekstnoj) razini ne mogu se analizirati bez uvažavanja vrijednosnih značenja (dekontekstualiziranih) riječi. Rječnici su idealna građa za istraživanje prve razine tekstne aksiologije, a klasifikacija njihova vrijednosnog vokabulara polazište je takvih istraživanja. Deduktivna aksiološka klasifikacija rječničke građe može započeti od vrlo općenite trodijelne sheme koja uključuje: a) elementarne vrijednosne oznake kojima je semantički potencijal istovjetan vrijednosnom potencijalu (dobro, loše, zlo i sl.); b) vrijednosne koncepte (vrednote) koji se kao takvi prepoznaju na pozadini elementarnih kulturnih kompetencija (junaštvo, čovječnost, pravda i sl.); c) ostale oznake koje sadržavaju autonomne izvankontekstne vrijednosne konotacije. Potonja kategorija može se dalje subklasificirati prema semantičkim poljima (primjerice, ‘emocije’, ‘ljudski karakter’, ‘govor’ itd.). Predloženi model analize primjenjuje se u ovom ogledu na Blago jezika slovinskoga (1649/1651) Jakova Mikalje, najstariji obuhvatniji rječnik s hrvatskim jezikom kao polaznim. Analiza se posebno usredotočila na kvantitativnu zastupljenost određenih skupova vrijednosnog leksika, uključujući i izostanak pojedinih oblika u leksemskom nizu istog korijena (pridjev, prilog načina, imenica, glagol). Izrazita brojnost i raznovrsnost leksema u pojedinim značenjskim poljima ili prevlast oznaka jednog vrijednosnog predznaka podvrgava se opreznim i tek hipotetskim kulturnopovijesnim tumačenjima.