Pojava anksioznosti tijekom organiziranog iseljavanja Židova iz Jugoslavije u Izrael (1948. – 1952.)

Sažetak

U članku se na temelju gradiva iz arhiva Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu obrađuje tema pojave anksioznosti kod jugoslavenskih Židova koji su organizirano iseljavali iz Jugoslavije od 1948. do 1952. Oni koji su se odlučili na iseljavanje uglavnom su očekivali pronaći preživjele članove obitelji, ostvariti osobne cionističke ideale, napustiti društveno-politički kontekst poslijeratne države i udaljiti se od ostataka antisemitizma u jugoslavenskom društvu. Pritom, čini se, nisu uzeli u obzir mogućnost da im iseljavanja neće ispuniti očekivanja.

Nedugo nakon što su se iseljenici prvog vala potužili organizaciji Hitachdut Olei Jugoslavije na uvjete života u novostvorenoj židovskoj državi, dio je jugoslavenskih Židova počeo ozbiljnije razmatrati mogućnost da Izrael neće ispuniti njihova očekivanja. Posljedica je bila pojava anksioznosti, ponajprije povezane s pretpostavkom da u novoj domovini neće moći materijalno zbrinuti sebe i svoju obitelj. Iseljenici su nastojali zaobići propise jugoslavenske države vezane za izvoz pokretne imovine u Izrael jer su želji novu domovinu ponijeti što veći dio uglavnom skromne imovine kojom su raspolagali nakon rata. S druge strane, među osobama zainteresiranima za napuštanje zemlje pojavile su se različite inicijative za organizaciju tečajeva za stjecanje novih vještina za koje se pretpostavljalo da će im omogućiti lakše pronalaženje zaposlenja u novostvorenoj državi na Bliskom istoku.