Zle majke, loše majke
Drugost majčinskog u književnosti i filmu
Sažetak
Od devedesetih godina dvadesetog stoljeća talijanska književnost i kinematografija sve se intenzivnije bave određenim pitanjima povezanima s trudnoćom i rađanjem,1 pitanjima koja u našem društvu još uvijek predstavljaju tabu, a riječ je o postporođajnoj depresiji i sklopu proturječnih osjećaja, iskustava i poriva koje žena tijekom majčinstva može imati.
Talijanska se književnost s tim temama do neke mjere suočila još u devetnaestom stoljeća (spomenimo čedomorku Graziju u Verginu Lutanju te autobiografski glas u Ženi Sibille Aleramo), oscilirajući između moraliziranja i suosjećanja.
Književnu i kinematografsku produkciju, koja je u posljednjih dva desetljeća obratila pozornost na golem pritisak pod kojim novopečene majke žive i duboku patnju koja odatle proizlazi, potakli su – više ili manje izravno i svjesno – kako veći senzibilitet javnosti za psihološko i emotivno stanje majki, tako i nasljeđe feminizma koji je, kao što znamo, doveo u pitanje vrijednosti i modele čiji je cilj discipliniranje ženskog tijela i ponašanja.
Ovaj tekst želi ispitati kako se u dvama romanima (Loša Rosselle Milone i Probudi me u ponoć Fuani Marino) te u dvama filmovima (Sve govori o tebi Aline Marazzi i Uspavanka Darija Germanija i Enza Russa) novopečene majke nose kako sa opterećujućim modelom nesebične „dobre majke“ spremne na potpuno poništavanje sebe, tako pogotovo s osjećajima ambivalentnosti i drugosti (prema novorođenčetu, vlastitom tijelu, novoj ulozi, novim odgovornostima…), koji ih tjeraju da same sebe proglase „lošim majkama“ i da žive u stanju usamljenosti, duboke nelagode i nerazumijevanja.
