OPĆEPOZNATE ČINJENICE U PARNIČNOM POSTUPKU

Sažetak

U radu se nastoji sustavno i cjelovito obraditi institut općepoznatih činjenica u
hrvatskom parničnom pravu, s osvrtom na neke stavove koji su o tome isntitutu
zauzeti u bivšoj jugoslavenskoj i postjugoslavenskoj te austrijskoj i njemačkoj
doktrini i judikaturi. Prva je polazna teorijska osnova istraživanja stav da je
utvrđivanje činjenica primjenom pravila o općepoznatim činjenicama jedna
od metoda utvrđivanja činjenica, metoda u koje pripadaju i dokazivanje kao
redovna, ali ipak (u pravilu) supsidijarna metoda, te utvrđivanje činjenica
primjenom pravila o priznanju činjenica, o pravnim presumpcijama i o teretu
dokazivanja. Druga je polazna teorijska osnova stav da je pravo utvrđivanja
činjenica koje uređuje sve navedene metode dvojako po svojoj pravnoj prirodi:
utvrđujući kriterije za formiranje zaključka o postojanju činjenica, to pravo
uređuje sadržajnu, pravozaštitnu dimenziju metoda o kojima je riječ, metoda
primjenom kojih se utvrđuje sadržaj niže premise logičkog silogizma presude
(pravozaštitno pravo utvrđivanja činjenica); propisujući proceduru po kojoj
se postupa prigodom formiranja tih zaključaka, ono uređuje njihovu formalnu,
procesnopravnu dimenziju (procesno pravo utvrđivanja činjenica). U samom
se radu problematiziraju pojam, zakonske osnove i bitne odrednice instituta
notornosti te modaliteti njegove postupovne operacionalizacije; pledira se
za usko tumačenje pojma u smislu da notornost pretpostavlja i znanje suda o
takvom svojstvu neke činjenice, zbog čega se zauzima i negativan stav prema
mogućnosti dokazivanja notornosti (sucu nametnuta notornost); ratio instituta
pronalazi se u razlozima procesne ekonomije i ekspeditivnosti, ali se upozorava
i na mogućnost njegove zlouporabe u praksi; naglašava se potreba razlikovanja
negativnog aspekta instituta («zabrana» dokazivanja općepoznatih činjenica») i
njegovog pozitivnog aspekta (dužnost da se uzme da činjenica postoji onako kako
je to općepoznato); iznosi se i nastoji argumentirati da je sigurnost zahtijevana
razina uvjerenosti u notornost te da je sumnja u notornost neke činjenice dovoljan
razloga da se radi njezinog utvrđivanja primijene druge metode koje su tome
namijenjene, u pravilu dokazivanje; izlaže se struktura prigovora nenotornosti
i procedura koja se u povodu takvog prigovora treba provesti; argumentira
se stav o dužnosti suda da po službenoj dužnosti uzima u obzir općepoznate
činjenice; objašnjava se u čemu se sastoji zabrana dokazivanja koja se veže uz
takve činjenice; ističe se dužnost suda da stranke upozna sa svojim stavom o
notornosti nekih činjenica i da im omogućiti da o tome raspravljaju; razmatraju
se pravne posljedice povrede pravila o notornosti te mogućnost da se zbog
takvih povreda podnose određeni pravni lijekovi; ispituje se odnos utvrđivanja
činjenica po pravilima o notornosti s drugim metodama njihova utvrđivanja,
pri čemu se konstatira da mogućnost formiranja zaključka o postojanju nekih
činjenica po pravilima o neoborivim predmnjevama ima funkcionalnu prednost
pred notornošću. Polazeći od stava koji je zauzet o pravnoj prirodi instituta
notornosti, ali i od načina na koji je uređen u zakonu, zauzima se stav da je
za prosuđivanje tog instituta uvijek mjerodavno pravo suda. Zaključno se
rekapituliraju bitni rezultati provedene analize instituta.