DRUŠTVENI UGOVOR KAO SCENSKI ČIN

O TEATRALNOM PODRIJETLU KONSTITUTIVNE VLASTI KOD ROUSSEAUA

Autor(i)

DOI:

https://doi.org/10.30925/zpfsr.46.2.4

Ključne riječi:

konstitutivna vlast, Rousseau, društveni ugovor, ustavna imaginacija, teatralnost

Sažetak

Ako državna vlast proizlazi iz volje naroda koja je shvaćena kao nedjeljiva, kako narod kao izvorišni politički subjekt može svoju moć vršiti na institucionalno razdijeljen način kakav pretpostavlja moderni konstitucionalizam? U pokušaju da razriješi ovaj paradoks konstitutivne vlasti, suvremena se ustavna teorija periodično vraća kanonskom tekstu Rousseauova Društvenog ugovora. Ovaj rad nastoji pokazati kako Rousseauova teorija teatralnosti, izložena u njegovoj javnoj polemici s Jeanom d’Alembertom, može doprinijeti dinamičnijem razumijevanju koncepta konstitutivne vlasti unutar Rousseauove kontraktualističke teorije. Reevaluacija ključnog argumenta Društvenog ugovora u svjetlu Rousseauova šireg filozofskog opusa pokazuje kako konstitutivna vlast, za koju Rousseau tvrdi da prethodi konstituiranoj vlasti, postoji isključivo u obliku retroaktivne teatralne narativizacije te se, kao takva, odnosi isključivo na kreativnu sposobnost zajednice da sama sebi kontinuirano predočuje vlastiti simbolički univerzum, odnosno postoji samo unutar onoga što je Robert Cover nazvao nomosom. Za Rousseaua, da bi takvo kolektivno predočavanje bilo uvjerljivo, ono mora efektivno prikriti svoj kazališni instrumentarij i lažno se prikazati kao ono što nije i što nikada ne može biti – mora se pojaviti kao javni festival neposredne demokracije.

Dodatne datoteke

Objavljeno

15-09-2025