Nicejski koncil: povijesni kontekst, tijek i uloga cara Konstantina

Sažetak

U radu je obrađen povijesni kontekst sazivanja, tijek i uloga cara Konstantina s obzirom na Nicejski koncil 325. godine. Tema je obrađena u pet poglavlja. U prvom poglavlju obrađeno je zatečeno stanje Crkve na Istoku nakon što je Konstantin ovladao i tim dijelom Carstva. Drugo poglavlje govori o Konstantinovim prvim koracima u rješavanju zatečenih problema. Treće i četvrto poglavlje obrađuju sazivanje i tijek koncila i peto, posljednje poglavlje završetak koncila i neposredne postkoncilske aktivnosti cara Konstantina. Rad je rađen uglavnom na temelju izvorne građe, tj. na temelju djela antičkih crkvenih povjesničara: Euzebija, Sokrata, Sozomena, Teodoreta Cirskog, Filostorgija i Rufina iz Antiohije dostupnih u talijanskom i engleskom prijevodu te suvremene literature ponajviše na temelju studije Henryka Pietrasa „Concilio di Nicena (325) nel suo contesto“. Nakon što je ovladao istočnim dijelom Carstva, car se susreo s tri velika problema Crkve na Istoku: problemom neujednačenog dana slavljenja Uskrsa, Arijevom kontroverzijom i Melicijevim raskolom. U svojstvu Pontifexa Maximusa probleme je pokušao riješiti šaljući u misiju na istok biskupa Hozija iz Kordobe. Hozije nije uspio riješiti probleme „na licu mjesta“ te je sazvao „veliki koncil“ u Anciri koji je car Konstatnin premjestio u Niceju očito smatrajući da će njegova prisutnost i carski autoritet doprinijeti bržem i lakšem rješavanju problema. Tako je i bilo. Prema Euzebiju, car je moderirao koncilom i odigrao presudnu ulogu u donošenju bitnih odluka. Arijevo učenje je osuđeno, doneseno je pravovjerno Nicejsko vjerovanje, dogovoren je zajednički dan slavljena Uskrsa i riješen je Melicijev slučaj.