Slovenski odnos prema (kon)federalizmu, autonomaštvu i unitarizmu od Vidovdanskoga ustava do izbora 1923. godine

Sažetak

U članku se preko objava časopisa i memoarskih zapisa istaknutih pojedinaca analizira odnos slovenske političke sfere prema kulturnom i teritorijalnom aspektu jugoslavenstva u periodu od donošenja Vidovdanskoga ustava do izbora 1923. S teritorijalnoga je aspekta u svim dijelovima političkoga spektra u Slovenaca primjetna želja za pridruživanjem Bugara jugoslavenskoj državnoj zajednici. Dok je za slovenske liberale to bio prirodan slijed događaja kojemu su težili u skladu sa svojom panslavenskom ideologijom, kod pretežnoga dijela konzervativaca to je bio put prema smanjenju unutardržavnoga srpskog pritiska. Istovremeno su u svim segmentima slovenske politike neposredno nakon donošenja Vidovdanskoga ustava primjetni određeni elementi autonomaštva, koje je egzistiralo čak i u dijelu unitarizmu sklonih liberala. Ipak, unatoč unutarnjim rascjepima, političku pobjedu u proučavanom razdoblju odnose slovenski konzervativci. Iako se njihova vizija jugoslavenstva i s teritorijalnoga i s kulturnoga aspekta znatno razlikovala od vizija tadašnjih vlasti, konzervativci koriste umjerenu opozicijsku retoriku te izvlače korist iz djelomičnoga preklapanja njihovih taktičkih planova s vizijama radikala, što će poslije dovesti i do suradnje najveće slovenske i srpske političke opcije. S druge strane, iako socijaldemokrati i komunisti nisu imali izabranih predstavnika na izborima, slovenski su komunisti u tom razdoblju bili jedni od inicijatora prava na samoodređenje naroda. To je ubrzo uključeno kao temeljna odrednica u program Komunističke partije Jugoslavije, a borba protiv centralizma postala je temeljnom sastavnicom njezine strategije uspona na vlast.