„Amnestirana Austrija“: ustanak u Boki kotorskoj 1869./1870.

Sažetak

Nemiri protiv novačenja u Boki kotorskoj u jesen 1869. godine bili su značajni iz više razloga. Prije svega, činilo se da su rezultat pravih nesporazuma, jer vlada nije bila nesklona popustiti stanovnicima Boke koji nisu morali služiti standardne tri godine u „zajedničkoj“ vojsci, već samo na vrlo kratka razdoblja u Landwehr-u. Pobuna je bila iznenađujuće uspješna u vojnom smislu, jer su pobunjenici natjerali austrijsku vojsku da im prepusti Krivošije, kada su zbog zime zaustavljene operacije. Što je važnije, u političkom smislu ustanak je zapečatio sudbinu liberalnog „Građanskog ministarstva“, koje se u to vrijeme raspadalo u Beču. Car je isprva inzistirao na brzom slamanju pobuna. Liberalni ministar rata (barun Kuhn) i guverner Dalmacije (general Wagner), pokušali su provesti takvo vojno rješenje. Kuhn, koji je sumnjao da panslavenski agitatori raspiruju pobunu, čak se poigravao idejom o eskalaciji sukoba napadom na Crnu Goru. No, šef Carevog vojnog kabineta brigadir Friedrich Beck poslao je niže rangiranog satnika Gustava Thömmela u Boku da izvidi situaciju. Thömmel, poznat kao prijatelj crnogorskog kneza Nikole, na spektakularan način je preokrenuo odnos snaga. Thömmelova su izvješća zapravo potaknula cara da promijeni smjer i napravi potpuni zaokret. U prosincu, nakon što se vratio s Levanta s otvaranja Sueskog kanala, Franjo Josip povjerio je pukovniku Gabrijelu Rodiću, bivšem ađutantu bana Jelačića, zadatak da uvjeri – i potkupi – pobunjenike kako bi sklopili mir. Rodićeva inicijativa nije završila samo „komedijom pokoravanja“ prigodom sklapanja mira u Knežlazu (11. siječnja 1870.), već su on i njegov suradnik, barun Fluck, njemački karijerni činovnik, postavili temelje za revoluciju u dalmatinskoj politici , tako trajno okončavši dominaciju talijanaške „autonomaške“ stranke.