Dvorac kao žarište uspona regionalnih elita:

Primjer Gornje Ugarske u kasnom srednjem vijeku

Sažetak

Članak se bavi odnosom srednjovjekovnog dvorca, njegova društvenog konteksta i karijera njegovih službenika. Temelji se na dosadašnjim arhontološkim istraživanjima, kao i na prozopografskim pristupima. Na primjeru šest dvoraca u regijama Zvolen/Zólyom
i Tekov/Bars u kasnom srednjem vijeku moguće je definirati krug službenika višeg i srednjeg stupnja: kapetana, kaštelana i upravitelja. Tijekom razdoblja od 1402. do 1526. godine ovu heterogenu skupinu sačinjavalo je približno 108 osoba. Otprilike četvrtina
su bili službenici iz lokalnog vlastelinstva ili županije, a ostali su bili stranog podrijetla, nastanjeni u dotičnom kraju tijekom službovanja. Kod gotovo tri četvrtine službenika nije ustanovljena nikakva  povezanost s rodnim krajem. Dužnost kaštelana  obnašali su uglavnom siromašni zemljoposjednici, a povremeno i plemeniti građani. Služba upravitelja, za koju se također koristila oznaka provisor curiae, nije zahtijevala plemićku titulu i mogli su je obnašati obični podanici. Službenici su se etablirali stjecanjem imovine: oni koji su je imali ili stvarali u određenoj regiji dulje su zadržavali položaj, čak i generacijama. Kod drugih je pak ustanovljena fluktuacija i  pomanjkanje veza s mjestom rada.