O šumi, od šume!Povijesni hod kroz šume i šumarstvo čazmanskog kraja

Abstract

Izložba O šumi, od šume! Povijesni hod kroz šume i šumarstvo čazmanskog kraja mogla se pogledati u Centru za kulturu Čazma/Gradski muzej Čazma od 26. lipnja do 10. listopada 2025. Na zanimljiv i poučan način prikazana je bogata povijest odnosa čovjeka i šume na čazmanskom području. Autorica izložbenog postava i vrijednog kataloga je Marina Junger Sokolović. Šuma nije prikazana samo kao prirodni resurs, nego kao važan čimbenik koji je stoljećima oblikovao život stanovnika čazmanskog kraja, gospodarstvo i identitet lokalne zajednice. Ona nije samo prirodni prostor nego važan dio kulturne i povijesne baštine, upravo onako kako i stoji u katalogu: „Šuma je tiha svjedokinja povijesti”.
Izložba je bila postavljena u dvije cjeline. U prvoj cjelini pod nazivom O šumi prikazan je povijesni razvoj šumarstva i gospodarenja šumama čazmanskog područja, a u drugoj pod nazivom Od šume prikazani su predmeti izrađeni od drveta kao i alati koji su služili za obradu drveta.  
Ukupno je bilo izloženo 89 predmeta koji su raspoređeni po sljedećim grupama: oruđe i oprema, komunikacija i simboli, dokumenti, fotografije, značke, kao i još neki pojedinačni predmeti.  
Povijesni prikaz šumarstva čazmanskog kraja
Prikazana povijest šumarstva čazmanskog kraja kroz arhivske dokumente seže još u srednji vijek, kada su šume bile pod upravom crkvenih i feudalnih vlasti. Čitav prostor nalazio se u vlasništvu zagrebačkih biskupa koji su uređivali odnose na svom posjedu. O svim pitanjima u biskupovim šumama/gajevima bio je nadležan sam biskup, dok su se o općinskim šumama brinuli „svjetovni upravitelji”. Biskupi svojim statutima uređuju pitanje gospodarenja šumama te je vidljivo kako su šume tada bile strogo regulirane jer su predstavljale izvor drva za gradnju, ogrjev, materijal za izradu predmeta u kućanstvu, ali i prostor za ispašu i lov. Posebno su zanimljivi povijesni dokumenti koji svjedoče o ranim pravilima korištenja šuma, čime se nastojalo spriječiti njihovo nekontrolirano uništavanje. 
Burna povijesna razdoblja snažno su obilježila šumarstvo čazmanskog kraja. Jedno takvo razdoblje je prodor osmanlijske vojske od 15. do 16. stoljeća. U to vrijeme šume nisu bile planski gospodarski iskorištavane, već je njihovo korištenje bilo neorganizirano i prilagođeno trenutnim potrebama. S jedne strane bile su izvor osnovnih sirovina za lokalno stanovništvo, a s druge strane su služile za vojne potrebe. Predstavljale su prirodnu zaštitu i zaklon u nesigurnim vremenima, ali i prepreku neprijateljskim vojskama. U to vrijeme dolazi do depopulacije tog područja i nekad obrađeno zemljište zarasta u šikaru.     
Važno razdoblje u razvoju šumarstva na tim prostorima bilo je vrijeme Vojne krajine u čiji sastav Čazma ulazi 1606. godine unutar Varaždinskog generalata pod zapovjedništvom Križevačke natkapetanije. Drvo je u to vrijeme bilo ključni vojni materijal jer se koristilo za gradnju utvrda, stražarnica, mostova i vojnih objekata, ali i kao ogrjev za vojsku. Šume postaju strateški resurs države, nužan za obranu i funkcioniranje vojnog sustava. Vojne vlasti darivale su krajišnicima zemlju u zamjenu za vojnu službu, ali posljedica dolaska velikog broja doseljenika bilo je prekomjerno krčenje šume i nepoštivanje Tripartituma, najstarijeg zakonskog akta u Habsburškoj Monarhiji iz 1514. godine koji sadrži propise o korištenju i čuvanju šume. U tom razdoblju javljaju se prvi oblici planskog gospodarenja šumama, određuje se količina drva koja se smije posjeći, o čemu se vodi i evidencija, ali se velika pažnja posvećuje i obnovi šumskih površina. Krajišnici su imali pravo koristiti šumu, ali su isto tako bili obvezni poštivati propise i sudjelovati u njezinu očuvanju. Reformom Vojne krajine iz 1746. godine carica Marija Terezija nadzor nad šumama povjerava zapovjednicima pukovnija. Nadzor nad šumama čazmanskog kraja ima križevačka pukovnija. Brigu o zaštiti i čuvanju šuma vodili su lugari kojima je bilo zabranjeno trgovati drvom, a svoju službu trebali su obavljati pokorno, vjerno i pošteno. U svrhu očuvanja šuma uvode se sljedeća pravila: sječa se dozvoljava od studenog do kraja veljače, zabranjuje se oštećivanje stabala, loženje vatre u šumi i u njenoj blizini, a stabla se ne smiju sjeći bez doznake. Krajišnici imaju pravo na besplatno drvo za vlastite potrebe te im je dozvoljeno pašarenje i žirenje. Za nezakonita djela propisane su visoke kazne, a svaki vojno sposobni muškarac je uz kuću morao posaditi 50 vrbovih grana u svrhu proizvodnje ogrjevnog drveta. 
Prvi propisi koji se tiču šumarstva na području ovog dijela Hrvatske sežu u sredinu 18. stoljeća kada je 22. 12. 1769. Marija Terezija izdala prvi šumarski zakon na hrvatskom jeziku pod nazivom Šumski red. Car Josip II. 1787. godine donosi novi Šumski red po kojem je nadzor nad svim šumama u Vojnoj krajini vodio bečki Hofkriegsrath, a u Hrvatskoj vrhovnu upravu nad šumama preuzimaju dva ravnateljstva šuma, i to jedno za Karlovačku i drugo za Križevačku krajinu pod koju pripada i čazmanski kraj. Šume se dijele na lugarije i po prvi put se u sve krajiške šume uvodi šumarska služba. Da bi netko postao šumar morao je znati čitati, pisati, računati, poznavati njemački jezik i jezik krajiške pukovnije u kojoj je radio, a prije stupanja na dužnost šumar je polagao zakletvu vjernosti pred zapovjednikom i sudcem pukovnije. Za samoobranu mogao je nositi pušku i sablju. 
Zakonom o šumama Franje Josipa I. iz 1852. godine krajiške šume se dijele na državne ili erarske, općinske i privatne, a gospodarenje njima pripadalo je u nadležnost krajiških pukovnija. Gospodarilo se po odredbama gospodarske osnove koju je sastavljao šumarski ured pukovnije uz odobrenje komande pukovnije. Šumama su upravljali šumarski stručnjaci koji su većinom bili stranci školovani u Češkoj, Mađarskoj i Austriji. 
Do razvojačenja Vojne krajine dolazi 1871. godine, a zakonom donesenim 8. lipnja iste godine iz postojećih carskih šuma izdvaja se jedna polovina šuma po vrijednosti na području svake krajiške pukovnije i predaje se pravoužitnicima, odnosno krajišnicima za podmirenje njihovih potreba. To su bile šume imovnih općina, dok su erarske šume bile one koje su ostale u vlasništvu države. Šume na području bivše Križevačke i Đurđevačke pukovnije razdijeljene su diobenom odlukom Cesarsko-kraljevskoga središnjeg povjerenstva 1874. godine. Upravljanje šumama erara od šumsko-upravnog ureda sa sjedištem u Bjelovaru preuzima Kraljevsko šumsko ravnateljstvo sa sjedištem u Zagrebu, dok šumama imovnih općina upravlja Gospodarstveni ili šumarski ured sa sjedištem u Bjelovaru. Treći oblik vlasništva bile su šume zemljišnih zajednica, nastale segregacijom iz vlastelinskih šuma i pašnjaka, krajiških zemljišnih zajednica ili zemljišnih zajednica koje su postojale prije razrješenja feudalnih odnosa. Te su šume bile u vrlo lošem stanju, a njima su gospodarili kotarski šumari zaposleni kod županijske uprave. Do ukidanja imovnih općina dolazi početkom Drugog svjetskog rata, a šume imovnih općina kao i šume zemljišnih zajednica ulaze u sastav državnih šuma. 
Od Drugog svjetskog rata do danas bilo je puno reorganizacija poduzeća koja su gospodarile šumama. Danas šumama i šumskim zemljištem u Republici Hrvatskoj gospodari jedinstveno poduzeće Hrvatske šume d.o.o. Šumskim područjem čazmanskog kraja gospodari Uprava šuma Podružnica Bjelovar.
Šumarije čazmanskog kraja
Nakon razvojačenja Vojne krajine 1871. godine nastaju Kraljevska šumska uprava u Dragancu te šumske uprave u Čazmi i Ivanskoj. Državna šumarija u Dragancu spominje se 1885. godine i nalazi se na popisu kraljevskih šumarija podređenih Kraljevskom šumarskom ravnateljstvu u Zagrebu. Šumarija u Ivanskoj spominje se u kontekstu kraljevskih šumarija, ali i šumarija imovnih općina, što znači da je dio šuma toga kraja pripadao eraru, a dio imovnoj općini. Najstariji zapis o organiziranoj upravi nad šumama u Ivanskoj datira iz 1885. godine. Šumarija u Čazmi nastala je kao šumarija križevačke imovne općine. Šumarije su vjerojatno postojale i prije, ali je malo podataka iz ranijih godina. Iako šumarija u Dragancu više ne postoji, ona je u prošlosti imala veliki značaj u upravljanju i gospodarenju državnim šumama čazmanskog kraja.   
Izložba prikazuje kako su se kroz povijest stvarali i oblikovali temelji modernog šumarstva u kojem je osnovno načelo potrajno gospodarenje. Izloženi predmeti i zapisi koji su se mogli vidjeti svjedoče o svakodnevnom radu šumara i njihovoj ulozi u očuvanju šuma koje imamo danas, kao i povezanosti stanovništva čazmanskog kraja sa šumom koja ih stoljećima okružuje. Ideja o postavljanju ove izložbe, kao i velik trud autorice i svih suradnika u njenoj realizaciji, zaslužuje iznimnu pohvalu.