METAFORA U OSNOVNOŠKOLSKOJ NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA I KNJIŽEVNOSTI

Sažetak

Metaforički je način mišljenja univerzalan i ljudima urođen pa svakodnevne metaforične iskaze kao rezultate toga kognitivnog procesa govornici uzimaju zdravo za gotovo i ne doživljavaju ih kao figurativne, nego kao posve prirodne i uobičajene. Takve općeprihvaćene metafore obično se nazivaju okamenjenim ili leksikaliziranim metaforama i funkcioniraju kao leksički mehanizam kojim se izvode sekundarna značenja višeznačnih riječi (primjerice glava kupusa, list papira, noga stola, jagodica prsta, krilo zrakoplova). Figurativnost metaforičnih iskaza govornici primjećuju tek kada se kognitivni metaforički obrasci iskoriste za jedinstveno jezično povezivanje dviju naoko nespojivih domena, što je osnova za nastanak metafore kao stilske figure. Ta se izazovna realizacija metafore prva uvodi u hrvatske osnovnoškolske kurikule iako se u njezino dešifriranje mora uložiti ozbiljan kreativni i intelektualni napor koji iziskuje određenu zrelost. U radu se nastoji uputiti na to kako bi metodički opravdanije bilo da se funkcioniranje metaforičkih transfera počne poučavati na primjerima leksičkih metafora, odnosno jezičnih jedinica dobro poznatih učenicima iz svakodnevne komunikacije. Na tim bi jednostavnim primjerima učenici osvještavali i prepoznavali povezivanje dviju različitih domena na temelju sličnosti, postupno rastvarali metaforički mehanizam i pripremali se za suočavanje s mnogo zahtjevnijim stilskim metaforama.